Pod uticajem greha, fizičko telo koje posedujemo – podložno je starenju, propadanju, bolestima, nesavršenstvu. Dok se u Svetom Pismu ono (fizičko telo) najčešće uzima kao simbol nečeg grešnog, duhovna dimenzija ljudskog bića se stavlja u prvi plan kao nešto neophodno za večnu budućnost čoveka.
Pismo nam govori da je čovek sastavljen od tela i duha. O telu znamo dosta, jer je to nešto o čemu svakodnevno slušamo od strane doktora, nutricionista, trenera, itd. Međutim, šta je sa “duhom koji prebiva u nama”? Šta Pismo kaže o mestu koje duh zauzima u našem telu?

“Zar ne znate da su vaša tela hram svetoga duha koji je u vama, koga imate od Boga, i da niste svoji?” (1.Korinćanima 6:19)
Ovaj tekst nam otkriva tri važne istine kako bismo razumeli važnost duhovnog aspekta ljudskog bića.
Kao prvo, postol Pavle piše da je naše telo “hram svetoga duha”. Znamo da je izraz “hram” simbol za posebno, sveto mesto.
Kao drugo, duh sveti “živi u nama”. To znači da je on naš stalni pratilac.
I kao treće, Pavle kaže da smo duha svetog “dobili” od Boga. Bog je, dakle, Onaj koji daje (razdeljuje) duha svetog ljudima.
Da malo detaljnije pogledamo šta Pismo kaže o tome ko to živi u nama.
“Bog je duh, i koji Ga obožavaju treba da ga obožavaju u duhu i istini.” (Jovan 4:24)
Isus, govoreći o načinu na koji se treba moliti Bogu, odnosno, o načinu na koji treba Boga obožavati – kaže da je Bog “duh”. Shodno tome, po Hristovim rečima, postoje dva načina u procesu obožavanja Boga a to je – duhom i istinom. Obožavati Boga duhom, uzimajući u obzir sve gore navedeno, nije ništa drugo nego kada naš unutrašnji čovek, duhovni čovek, teži ka savršenstvu i svaki aspekt našeg karaktera postaje sličan Božjem karakteru. Unutrašnji “kvaliteti” čoveka postaju ono što svedoči u praktičnom životu kom carstvu pripadamo. Sa druge strane, obožavati Boga u istini, znači imati ispravnu sliku o Bogu, poznavati Boga onakvim kakav On jeste, jer samo u tom slučaju Bog se može i obožavati ispravno.
“…da svi jedno budu jedno kao što si ti Oče u meni i Ja u tebi, neka i oni u Nama budu da bi svet poverovao da si me ti poslao.” (Jovan 17:21)
“A ja više ne živim, nego u meni živi Hristos.” (Galatima 2:20)
I Isus i apostol Pavle naglašavaju jednu važnu istinu – Otac i Sin su oni koji “žive u nama”.
Duhovna matematika je ovde potpuno jasna. Na krstu nije umro Bog Otac već Sin Božji. Sin Božji, dok je bio na zemlji, ni u jednom trenutku nije razgovarao sa Bogom Svetim Duhom, već sa Svojim Ocem. U čoveku žive Otac i Sin Svojim posvećujućim uticajem, koga su pisci Pisma definisali kao Božji Duh, Hristov duh, Sveti duh. Otac je svet. Sin Božji je svet. Njihov duh je, shodno tome – svet. I konačno na kraju, na prestolu uvek sede Otac i Sin („I pokazao mi je rijeku vode života, bistru kao kristal, kako teče iz Božjeg i Jagnjetovog prestola…“ (Otkrivenje 22:1).
To su dve najvažnije ličnosti od kojih zavisi kako naš ovozemaljski život, tako i budući život. Odnos sa Ocem i Sinom je najvažniji odnos u koji trebaš ulagati svoje vreme, talente, dobra.


Leave a comment