“Jer ja ne gledam na ono što čovek gleda; čovek gleda na ono što je na očima, Gospod gleda na srce.” (1.Samuilova 16:7)
Isus je mnogo govorio u pričama i svaka od njih ima odredjenu duhovnu pouku za nas. Hristova misija se, izmedju ostalog, sastojala i od toga da čoveku objasni principe i prirodu nebeskog carstva, ali i da nam predoči način kojim mi možemo postati deo tog carstva. U jevandjelju po Mateju 13-om poglavlju čitamo priču o sejaču. To je prva priča o nebeskom carstvu koja je zabeležena u Svetom Pismu.
“I sabraše se oko Njega mnogi ljudi, tako da je morao da udje u ladju i da sedne; a narod sav stajaše po bregu. I On im kaziva mnogo u pričama govoreći: Gle, izadje sejač da seje. I dok je sejao, neka zrna padoše pokraj puta, i dodjoše ptice i pozobaše ih; a druga padoše na kamenita mesta, gde ne beše mnogo zemlje, i odmah iznikoše; jer ne beše u dubinu zemlje. I kad obasja sunce, povenuše, i budući da nemaju korena – posahnuše. A druga padoše u trnje, i naraste trnje i podavi ih. A druga padoše na dobru zemlju, i donošahu rod, jedno po sto, a jedno po šezdeset, a jedno po trideset. Ko ima uši da čuje – neka čuje. ( Jevandjelje po Mateju 13:2-9)

Iz priče o sejaču razumemo da postoje četiri vrste tla na koje je seme palo. Ako je zemljište ilustracija našeg srca, onda možemo reći da postoje četiri vrste srca, odnosno, karaktera, u koja se seje Reč Božja. Mi smo kao ljudi različiti i svako od nas može na drugačiji način da odgovori na seme Božje Reči. Da pogledamo koje su to četiri vrste srca, na osnovu Hristove priče:
“Vi pak čujte priču o sijaču: Svakome koji sluša riječ o carstvu i ne razumije, dolazi nečastivi i krade posijano u srcu njegovom: to je oko puta posijano. A na kamenu posijano to je koji sluša riječ i odmah s radosti primi je, Ali nema korijena u sebi, nego je nepostojan, pa kad bude do nevolje ili ga poteraju riječi radi, odmah udari natrag. A posijano u trnju to je koji sluša riječ, no briga ovoga svijeta i prijevara bogatstva zaguše riječ, i bez roda ostane. A posijano na dobroj zemlji to je koji sluša riječ i razumije, koji dakle i rod rađa, i donosi jedan po sto, a jedan po šeset, a jedan po trideset.” (Jevandjelje po Mateju 13:18-23)
Tvrdo srce – to su ljudi koje Reč Božja ne interesuje, niti žele da se potrude da razumeju bilo šta što je duhovne prirode.
Plitko srce – predstavlja ljude koji se brzo oduševe duhovnim stvarima, ali ne žele da zarone u dubine Božje Reči, ostaju na površini i vrlo brzo se “ohlade” i nastave da žive kao što su živeli
Srce okupirano zemaljskim stvarima – je srce čiji primarni prioritet u životu nije Božja Reč, već je usredsredjeno na materijalizam i brige ovoga sveta. Ono predstavlja ljude koji vole Boga, ali su okupirani prolaznim stvarima i jednostavno nemaju vremena za svoj odnos sa Bogom.
Duboko srce – opisuje ljude koji vole Boga, kojima je odnos sa Bogom na prvom mestu i koji dopuštaju Božjoj Reči da ih oblikuje i menja. Iz Hristove priče vidimo da je ovo jedino srce koje donosi rod.
Bog jeste zainteresovan za naše vidljivo ispovedanje vere, ili da kažemo – za dobra dela. Medjutim, nikakva dobra dela ne mogu nas preporučiti Bogu, i to je ono čemu nas uči ova priča. Zato je Bog mnogo više zainteresovan za stanje našeg srca, jer samo dobra dela, koja proizilaze iz zdravog odnosa sa Bogom – jesu rod koji Bog može da prihvati. Samo preporodjeno srce, obnovljeno, oblikovano prema principima nebeskog carstva – je srce koje ima mesto u tom istom carstvu.

Podsetimo se teksta koji smo na početku čitali: “Čovek gleda ono što je na očima, a Bog gleda na srce.” (1.Samuilova 16:7) Bog sa velikom pažnjom posmatra ono što se nalazi u čoveku, jer se tu dešavaju one bitne promene, sve polazi odatle – iz uma i iz srca. Često se može desiti da nešto što smo zamislili, ne odradimo baš kako smo planirali, ali to ne treba da nas obeshrabri sve dok su naši motivi ispravni pred Bogom. Bog gleda na ono što se nalazi u dubini našeg srca kada nešto radimo, a ne kako je to na kraju ispalo ili kako su drugi ljudi odreagovali na to.
Ova priča je veoma aktuelna kada je u pitanju naš svakodnevni život. Bog se trudi oko čoveka svakoga dana i pokušava da mu govori. Ti i ja smo oni koji posedujemo ili tvrdo srce, ili plitko srce, ili možda srce koje je okupirano zemaljskim stvarima ili pak duboko srce. Zato je na tebi i meni odgovornost da svoje srce preispitamo, jer će se ono sigurno naći u jednoj od ove četiri grupe.
I dok ljudi posmatraju tvoj spoljašnji život – šta si obukao, u kakvom autu si se dovezao ili koji telefon nosiš – Bog za to vreme posmatra tvoje srce. I to je ono bitno. Unutrašnji čovek, to jest, karakter – je to što treba da bude predmet našeg svakodnevnog staranja. Pogledajte Hristove reči:
“Jer je odrvenilo srce ovih ljudi, i ušima teško čuju, i oči su svoje zatvorili da kako ne vide očima, i ušima ne čuju, i srcem ne razumeju, i ne obrate se da ih iscelim.” (Jevandjelje po Mateju 13:15)
Bog želi da se nepokajana srca pokaju, da ohola srca
postanu ponizna, da nerazumna srca postanu razumna, da stisnuta srca postanu raširena. Bog želi da tužna srca
razveseli, da utvrdi nestabilna srca, a ona slaba da ojača. Ali, sve zavisi od tebe. Bog želi, Bog može, ali neće ići protiv tvoje slobodne volje koju ti je poklonio kao izraz Svoje ljubavi prema tebi.
Mislim da nema lepše misli sa kojom s može zaključiti ova kratka analiza Hristove priče o sejaču i čovekovom srcu, od onih koje su zapisane u Jevandjelju po Mateju 5:8:
“Blago onima koji su čistoga srca, jer će takvi videti Boga.”


Leave a comment